Ko sam, šta je moja zadaća i kuda idem?

Hvala Allahu. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika i one koji ga slijede.

Uzvišeni Allah kaže, u prijevodu značenja: „Mi smo doista odlikovali Ademove potomke.“ [1]

Poštovana braćo, zaokupe nas dani i obaveze, pa prođu godine a da nismo zastali uz tri potrebna pitanja: ko sam, šta je moja zadaća i kuda idem? Čovjek zna ime, zanimanje i adresu. Možda zna cijene na tržištu i svjetske vijesti, a ne zna ko je pred Allahom, zašto su mu darovani srce, razum i život i prema kojem susretu ide. Kada se odgovori izgube, liči na putnika u nepoznatoj zemlji koji ima telefon, automobil i novac, ali je izgubio kartu. Može mnogo putovati, a da ne zna približava li se odredištu ili udaljava od njega.

Prvi odgovor na pitanje „ko sam“ glasi: čovjek kojeg je Allah počastio. Nisi roba na tržištu, broj u ustanovi, slika čija se vrijednost mjeri lajkovima ni tijelo koje se potroši i odbaci. Tvoje dostojanstvo nije u onome zbog čega ti ljudi plješću, u imetku, boji kože, jeziku ili porijeklu. Allah te stvorio, darovao ti blagodati koje pomažu da Ga upoznaš, otvorio vrata spoznaje i osposobio te da izabereš istinu, pokaješ se kada pogriješiš i ustaneš kada padneš.

Ali to dostojanstvo ne znači da je čovjek sam sebe stvorio ili da može određivati istinu i svrhu kako poželi. Kada zanemari Gospodara, nad njim mogu zavladati stvari za koje misli da mu služe: novac, strast, strah, zadovoljstvo ljudi ili ono što ekran svakodnevno prikazuje. Zato Allah kaže, u prijevodu značenja: „Jesi li vidio onoga koji je svoju strast uzeo za boga?“ Čovjek možda ne pada ničice pred kipom, ali sluša prohtjev dok on ne počne određivati šta će reći, učiniti i ostaviti. [2]

Nekoj djeci izraz „Allahov rob“ može biti nejasan jer robovanje povezuju s ljudskim porobljavanjem i tlačenjem. Objasnimo razliku: obožavamo Gospodara koji nas je stvorio, poznaje slabosti, opskrbljuje nas, otvara vrata dove i pokajanja te naređuje ono što nas popravlja. Nepravda je zabranjena. U hadisi-kudsiju Allah kaže, u prijevodu značenja: „O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nepravdu, a i među vama sam je zabranio, pa ne činite nepravdu jedni drugima.“ Pokornost Allahu nikome ne daje pravo da nas ponižava ili uskraćuje naša prava u ime vjere. [3]

Kada kažemo „Allahov sam rob“, obnavljamo usmjerenje: ne prodajem savjest za novac niti tuđe divljenje uzimam kao mjeru svoje vrijednosti. Mladiću koji odbije ponuđeni grijeh treba snaga; zaposlenik koji odbije prevaru kada ga niko ne vidi donosi moralni izbor. Robovanje Allahu odgaja nas za takvu snagu i za pokajanje kada oslabimo. Jučerašnji posrtaj ne postaje identitet kojim sebe zauvijek osuđujemo.

Zatim drugo pitanje: šta je moja zadaća? Allah odgovara, u prijevodu značenja: „Džine i ljude stvorio sam samo da Mene obožavaju.“ Ibadet nije povlačenje iz života niti da klanjamo pa u život izađemo bez morala i poštenja. On je traženje Allahovog zadovoljstva u svim poslovima: namazu, jeziku, opskrbi, srdžbi, odgoju djece i načinu gledanja na ljude. Kada roditelji sjede s djecom, slušaju njihove brige, uče ih namazu i pouzdanju u Allaha te prate njihove potrebe u školi i na ekranima, nadaju se nagradi za čuvanje emaneta. Trgovac koji iskreno savjetuje i ne vara, milostiv ljekar, marljiv učenik koji ne vara i komšinica koja čuva jezik — svi žive značenje ibadeta kada im je namjera Allah. [4]

Poštovana braćo, mnogi domovi danas imaju sva sredstva udobnosti, a malo smisla. U kući su brz internet, brojni ekrani i dobra hrana, a otac ne zna kroz šta sin prolazi, majka ne nalazi nikoga da sasluša njen umor, a djeca znaju sve o digitalnom svijetu, ali ne i zašto klanjaju. Tu vidimo potrebu za smislom koji nam vjera pomaže razumjeti i živjeti u domu. Ne trebamo kuću napuniti naredbama i vikom, nego joj vratiti sadržaj: namaz koji donosi smirenost, Kur’an koji čuju, milostivu riječ, sjedenje bez telefona i primjer koji vide prije nego što o njemu slušaju.

Treće pitanje: kuda idem? Allah kaže, u prijevodu značenja: „Mi pripadamo Allahu i Njemu se vraćamo“, te: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ Ovdje si privremeno, što ne znači da trebaš mrziti život, nego da ne zaboraviš odredište. Gradimo ovaj svijet i radimo u njemu, znajući da će nas djela pratiti na susret s Allahom. Sjećanje na ahiret podstiče poštenje i dobročinstvo. Ne dopusti da te posao otme od namaza, novac od djece, telefon od vlastitog srca, uspjeh od skromnosti niti tuga od nade u Allaha. [5] [6]

Muslimanu u Evropi ovaj smisao treba svakodnevno. Treba sebi i djeci reći: Allahovi smo robovi, živimo među ljudima s milošću, kvalitetnim radom i korisnošću, a srca i porodice čuvamo od gubljenja pravca. Ne izdvajamo se iz društva niti oponašamo sve u njemu. Učimo, radimo, uspijevamo, služimo i gradimo, stalno pamteći odgovore: ko sam, šta je moja zadaća i kuda idem?

Čuvanje identiteta uključuje da djeci ostavimo prostor da pitaju o vjerovanju i smislu ibadeta. Nije dovoljno naljutiti se zato što nam se pitanje ne sviđa ili odgovoriti da smo tako zatekli svoje roditelje. Učimo odgovor, približavamo ga razumljivim jezikom, strpljivo pratimo njihov razvoj i pokazujemo kako nas vjera čini milostivijima i pravednijima. Iskreno očevo izvinjenje ili majčina pravednost mogu biti bliži djetetovom srcu od mnogo riječi bez vidljivog traga. Želimo vjeru ukorijenjenu u razumijevanju i ljubavi koja čovjeku pomaže i kada je sam, daleko od kućnog nadzora.

Danas odaberi jedan emanet koji treba popraviti: namaz koji ćeš čuvati, pravo koje ćeš vratiti ili razgovor u kojem ćeš saslušati djecu. Prije riječima, pouči ih praktičnim odgovorom: Allahov sam rob, živim dostojanstveno, ispunjavam emanet i nadam se lijepom susretu s Njim. Ova značenja daju identitetu korijen i pretvaraju ga u dobro koje ljudi oko nas vide.

Allahu moj, daj nam da Te spoznamo i pomozi da Ti budemo pokorni i ispunimo emanet. Popravi srca i domove, učini nas onima koji otvaraju vrata dobra, uputi nas najljepšem ponašanju i učvrsti u vjeri dok Te ne susretnemo.

Izvori
[1] Kur’an, El-Isra, 17:70.
[2] Kur’an, El-Džasija, 45:23.
[3] Sahih Muslim, hadis 2577.
[4] Kur’an, Ez-Zarijat, 51:56.
[5] Kur’an, El-Bekara, 2:156.
[6] Kur’an, El-Muminun, 23:115.
