Allahu moj, Tebi se utječem od brige i tuge

Hvala Allahu. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika i one koji ga slijede.

Među dovama našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se i ova, u prijevodu značenja: „Allahu moj, Tebi se utječem od brige i tuge, nemoći i lijenosti, kukavičluka i škrtosti, težine duga i nadmoći ljudi.“ [1]

Malo riječi, a koliko ljudskih života u njima! Briga koja s tobom bdije, tuga koja se vraća, posao za koji znaš da ti koristi, a ne započinješ ga; strah koji te zaustavlja, dug koji te pritišće i čovjek koji raspolaže nečim važnim za tvoj život pa te time tlači. Kao da ova dova prolazi kroz svako mjesto našeg umora, jedno po jedno.

Ali prije nego što nabroji terete, uči nas kome da se obratimo: „Allahu moj, Tebi se utječem.“ Gospodaru, ne umijem ovo sam nositi. Ti znaš čega se bojim, šta sam izgubio i šta skrivam od ljudi. Pred njima možda izgledam snažno, a Ti znaš moju slabost. Možda ne mogu ni objasniti ono što mi je u prsima, a Ti to znaš prije nego što progovorim.

Tu počinje veza s Allahom: da je potreba za Njim živa u tvom srcu i da Ga se sjetiš kada strah ojača. U namazu izgovaramo: „Allahu ekber“ — Allah je najveći. Zatim izađemo, pa nam problem ispuni pogled i više ništa drugo ne vidimo. Gdje nestane to značenje? Allah je veći od onoga čega se bojim, bolje zna ono što me boli i može mi pomoći više nego što mogu zamisliti.

„Od brige i tuge.“ Tuga je često zbog onoga što je prošlo, a briga zbog onoga što se bojimo da dolazi. Između njih je dan koji upravo živimo. On možda već ima dovoljno svojih obaveza, a mi mu dodamo prošlo i ono što još nije stiglo. Možda je dan zapravo miran, ali mu nagomilamo terete tako da ga ne možemo provesti smireno.

Danas sam u svom domu, porodica je oko mene, a u mašti već proživljavam sutrašnju bolest, sutrašnji gubitak i rastanak. Potom se vratim u jučer i ponovo prolazim kroz svaku bol. Brate moj, ne znamo šta sutra donosi. Zašto danas nosimo sve njegove bolne mogućnosti?

Postoji i tuga koju sami prizivamo. Stara poruka: znam da me ponovno čitanje uznemirava, a ipak je tražim i ponovo otvaram. Profil za koji znam da me ostavlja ogorčenim na vlastiti život, a posjećujem ga svake noći. Kao da, čim se srce malo smiri, kažemo: ostalo je još i ovo!

Zatim razgovor kojem nema kraja: gdje su nekadašnji dani, kada je na svijetu bilo dobra? Kao da je sve dobro ostalo tamo i kao da je Allah davao ranijim ljudima, a nama ništa! U prošlosti je mnogo toga što volimo, ali i u sadašnjosti su blagodati koje ne vidimo dok oplakujemo prošlost.

Vjernost onima koje smo izgubili ne traži da sebi uskratimo svaku radost. Dova za umrlog je vjernost, sadaka za njega je vjernost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjećao se Hatidže i činio dobro njenim prijateljicama. Tuga za voljenima je prirodna i njen se val može vratiti bez našeg izbora. Zato ne korimo ožalošćenog zbog suze niti mu određujemo rok da preboli gubitak. Budimo blagi prema sebi, pretvorimo sjećanje u dovu i dobročinstvo te dopustimo blagodatima koje su ostale u našem životu da nađu mjesto u srcu. [2]

Srcu je potrebna milost, a ne neko ko ga iznova povređuje. Kada primijetimo da se vrtimo u istoj boli, zatražimo iskrenu pomoć i ublažimo ono što možemo od uzroka njenog ponovnog prizivanja.

Kur’an opisuje i bol tuge koju nismo izabrali. Musaova majka: majka kojoj dojenče nije uz nju — kakvo je njeno srce? Allah kaže, u prijevodu značenja: „Da nismo učvrstili njeno srce.“ Musa joj se još nije bio vratio, ali Allah joj je učvrstio srce. Potrebno nam je to značenje: možda čekamo promjenu okolnosti, a najpotrebnija nam je Allahova podrška srcu koje čeka. [3]

Možda kažemo: Gospodaru, dovim Ti, a problem je isti. U tom prizoru srce pronalazi drugu dovu: Gospodaru, učvrsti moje srce dok ne dođe Tvoje olakšanje. Allahova pomoć nije ograničena na oblik koji očekujemo.

Zatim „nemoć i lijenost“. Čovjek zaista može biti nemoćan i trebati nekoga da mu pomogne. Ali može i biti sposoban učiniti nešto, pa to ostaviti zato što ne može učiniti sve. Tako težak put postane razlog da se na njemu potpuno zaustavi.

U uputi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji, u prijevodu značenja: „Nastoj postići ono što ti koristi, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti.“ Čovjekova snaga može oslabiti zbog bolesti ili iscrpljenosti, pa ne proglašavamo svakog umornog čovjeka lijenim. Traženje Allahove pomoći prati mogući korak: potraga za poslom, popravljanje odnosa ili traženje pomoći koja nam treba. Kada patnja ojača, to može biti i stručna pomoć. Nije uvijek potreban veliki početak; ponekad mali korak koji si odgađao promijeni smjer dana. [4]

Zatim „kukavičluk i škrtost“. Strah koji zadržava riječ podrške potlačenom i vezanost za novac koja zaustavlja ruku da pomogne potrebnom. Tu nas susreće pitanje: nadamo se Allahovoj pomoći, a gdje je naša pomoć Njegovim robovima?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je, u prijevodu značenja: „Allah pomaže Svome robu dok rob pomaže svome bratu.“ Ako želiš da ti Allah olakša, olakšaj i ti ljudima. Možda kažeš: i sam imam brige! Da, ali uz svoje brige možda imaš ono što tvom bratu nedostaje: iskustvo koje će mu otvoriti put ili vrijeme da ga saslušaš. [5]

Ne čekamo život bez tereta da bismo postali korisni. Čovjek može trebati tebe upravo dok ti trebaš Allaha, a tvoja pomoć njemu može biti vrata kroz koja se nadaš pomoći svog Gospodara.

„Težina duga“ — to je teret poznat onome ko pogleda telefon i boji se da je poruka novi zahtjev za plaćanje. Iza nekih dugova su bolest ili nezaposlenost, a iza drugih poređenje: zašto on ima, a ja nemam? Kupimo kratkotrajno divljenje, a nosimo dugotrajnu zabrinutost.

Možda iz tereta možemo izvaditi jedan kamen: kupovinu od koje ćemo odustati, trošak koji ćemo preispitati ili savjet koji će otvoriti put otplati. Možda sam upravo ja povjerilac i mogu bratu dati još vremena, sačuvati njegovo dostojanstvo i olakšati jednu noć njegovog straha.

Zatim „nadmoć ljudi“: nadređeni koji čini nepravdu, rođak koji se nameće ili čovjek koji iskorištava tuđu potrebu. Potlačeni ima Gospodara koji čuje; ima pravo tražiti svoje pravo i obratiti se zakonu i stručnim ljudima.

Ali dova je i ogledalo. Tražim od Allaha zaštitu od ljudskog tlačenja — ima li nekoga ko pati zbog mog tlačenja? Osjeti li moja porodica mir kada uđem ili se stegne? Pomognem li potrebnom, pa ga zatim opterećujem podsjećanjem na svoju uslugu? Kako je teško kada molimo milost za sebe, a najbliži je čekaju od nas!

Poštovana braćo, svako od nas ima nešto što ga umara. Recimo Allahu šta nosimo i počnimo činiti koliko možemo. Sjetimo se i jedne osobe za koju znamo da je umorna: dovimo za nju i pokušajmo pomoći. Bolesnika možemo pratiti, nezaposlenom pomoći u traženju posla, dužniku dati vremena, usamljenog saslušati.

Allahu moj, pomozi nam u onome što nosimo i učini nas podrškom onima koji nose svoje terete. Ne prepusti nas nama samima, učvrsti naša srca i otkloni naše nevolje i nevolje Svojih robova.

Izvori
[1] Sahih El-Buhari, hadis 6369.
[2] Sahih El-Buhari, hadis 3818.
[3] Kur’an, El-Kasas, 28:10.
[4] Sahih Muslim, hadis 2664.
[5] Sahih Muslim, hadis 2699.
