Kada se nit prekine

Hvala Allahu. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika i one koji ga slijede.

Uzvišeni Allah kaže, u prijevodu značenja: „Reci: moj namaz, moje žrtvovanje, moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.“ [1]

Braćo moja i dragi moji, danas ljudi govore o upravljanju vremenom, zadacima, projektima, prioritetima i ulogama, pa i o upravljanju prema vrijednostima i načelima. To je korisno i potrebno. Ali Kur’an uz to pred nas postavlja pitanje: ne samo šta radiš i kada to radiš, nego kome pripada cijeli tvoj život i koje usmjerenje povezuje njegove dijelove?

Svako od nas ima mnogo uloga: otac ili majka, muž ili supruga, zaposlenik ili poslodavac, dijete svojih roditelja, komšija, prijatelj i klanjač u džamiji. Problem nije u mnoštvu uloga, nego nastaje kada svaka vuče na svoju stranu, pa jedan život živimo podijeljenim srcem.

Zato Kur’an ne kaže da samo moj namaz pripada Allahu, nego kaže, u prijevodu značenja: „Moj život i moja smrt pripadaju Allahu.“ Moj rad je radi Allaha kada ga obavljam pošteno; moj imetak kada ga stječem dozvoljeno i trošim ispravno; moja porodica kada se o njoj brinem i prema njoj sam milostiv. Tako je i s odmorom i ambicijama, dok ostaju na svome mjestu i ne ovladaju srcem. [2]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je, u prijevodu značenja: „Kome je ovaj svijet glavna briga, Allah će mu rasuti poslove, siromaštvo mu staviti pred oči, a od ovog svijeta dobit će samo ono što mu je propisano. A kome je ahiret namjera, Allah će mu objediniti poslove, dati mu bogatstvo u srcu, a ovaj svijet će mu doći i mimo svoje volje.“ [3]

Razmislite o riječima: „rasuti poslove“ i, nasuprot tome, „objediniti poslove“. Da ahiret bude tvoja namjera ne znači da ostaviš ovaj svijet, posao ili planiranje budućnosti. Znači da iza mnogih poslova i briga stoji veća svrha koja ih uređuje. Radiš, ali znaš zašto. Stječeš novac, ali znaš koje mu je mjesto. Odgajaš djecu i znaš prema čemu ih usmjeravaš. Učiš i uspijevaš, ali uspjeh ne postaje tvoj krajnji cilj, niti mišljenje ljudi pravac prema kojem se okrećeš.

Bogatstvo srca ne znači da vjernik ne tuguje i ne umara se. Znači da mu opskrba ne postane mjera vlastite vrijednosti ni svrha postojanja.

Možda današnjem čovjeku problem nije nedostatak ciljeva, nego previše ciljeva bez svrhe koja ih povezuje. Tu počinje rasutost.

Čovjek se probudi s mislima na posao, zatim prelazi na telefon, poruku, vijest, snimak, poređenje pa strah od sutrašnjice. Vrati se kući: tijelom je s porodicom, a srce mu je drugdje. Za istim stolom može sjediti četvero ljudi, a svako živi u svom svijetu.

Telefon sam po sebi nije zlo; on je sredstvo u kojem ima mnogo koristi. Ali pitanje je: koristim li ga ja ili svaka obavijest posjeduje dio moje pažnje? Ne moram znati svaku vijest niti učestvovati u svakoj raspravi.

Još je ozbiljnije kada rasutost zahvati naš odnos s Allahom. Stanemo na namaz, a s nama uđu posao, telefon, novac i problem. Otvorimo mushaf i čitamo dok su nam srca drugdje. Slušamo mnoga predavanja, ali možda prelazimo s jednog na drugo prije nego što nešto od naučenog pokušamo primijeniti. Pratimo svako vjersko pitanje, a ne upitamo sebe: protiv kojeg se grijeha borim, koju osobinu popravljam i u kojem ibadetu ustrajavam?

Allah o Sabi kaže, u prijevodu značenja: „Učinili smo ih pričama i potpuno ih raspršili.“ Osnovno značenje ajeta govori o tome da su se, nakon zajedništva, raselili po zemljama. Ali razmislite o slici: nešto je bilo objedinjeno, pa postalo rasuti dijelovi. Čovjek može doživjeti drugačiju rascjepkanost, kada mu se vrijeme, pažnja i srce toliko raspu da se teško ičemu potpuno posveti. [4]

Zamislite zrna tespiha nanizana na konac. Mnogo je zrna, a ipak čine jednu cjelinu jer ih povezuje ista nit. Jedno zrno može biti moj posao, drugo porodica, treće imetak, zatim zdravlje, prijatelji, ambicije i ibadet. Islam ne traži da uklonim zrna, nego mi daje nit koja ih povezuje. U prijevodu značenja ajeta: „Moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova.“ [5]

Zamislite ta ista zrna kada nit pukne, pa padnu na pod i raspu se. Zrna nisu nestala; izgubljena je nit. Tako čovjek i dalje može biti zaposlenik, otac, muž, prijatelj i klanjač, imati novac, projekte i ambicije, a da mu se život iznutra počne raspadati. Tada razumijemo riječi o rasutim poslovima i o poslovima koje Allah objedini.

Možda je današnji zadatak da potražimo tu nit. Prije nego što punom rasporedu dodamo novu obavezu, preispitajmo usmjerenje: koji od tih poslova ispunjava naše dužnosti, a koji troši život samo zato što smo se na njega navikli?

Poslije ove džume odvoji kratko, mirno vrijeme: u džamiji kada ljudi odu, sam u sobi ili na tihom mjestu u parku. Ako trebaš abdest, uzmi ga polahko. Odloži telefon dalje od sebe ili ga nakratko ugasi. Zatim spominji Allaha nekim od prenesenih zikrova, osjeti koliko ti je potreban i prouči dovu, u značenju: „O Živi, o Ti koji sve održavaš, Tvojom milošću pomoć tražim. Uredi sve moje poslove i ne prepusti me meni samome ni koliko traje treptaj oka.“ To je dova kojoj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio Fatimu, radijallahu anha. [6]

Zatim ostani malo sam sa sobom. Sjeti se da ćeš mnogo toga za šta se danas umaraš jednog dana ostaviti drugima: kuću, novac, stvari i projekte. Ti ćeš otići sam i stati pred Uzvišenog Allaha. Zamisli sebe u tom prizoru, da te strah ne ukoči, nego da ponovo uspostaviš mjeru: šta od svega ovoga ostaje i šta zaslužuje biti središte mog života?

Upitaj sebe: šta povezuje moj život? Šta ovih dana najviše rasipa moje srce? Otac sam, muž, radnik, prijatelj i klanjač. Jesu li to uloge jednog čovjeka s jednim usmjerenjem ili se među njima toliko dijelim da gotovo gubim sebe?

Iskreno moli Allaha: Gospodaru, saberi moje srce u pokornosti Tebi, uredi moje stanje i pomozi mi da ispunim prava koja si mi povjerio. Povremena zabrinutost i mnoštvo odgovornosti ne znače slab iman. Ali uz traženje pomoći trebamo urediti ono što možemo i po potrebi zatražiti podršku ljudi koji nam mogu pomoći.

Možda nam nije uvijek potrebno više poslova, više informacija ili više projekata. Možda nam treba povratak niti koja povezuje život i svijest: Tebi se, Gospodaru, na kraju vraćamo, a sve što imamo samo su sredstva, a ne krajnji cilj.

U prijevodu značenja Kur’an kaže: „Reci: moj namaz, moje žrtvovanje, moj život i moja smrt pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema sudruga. To mi je naređeno i ja sam prvi od onih koji Mu se predaju.“ [7]

Izvori
[1] Kur’an, El-En’am, 6:162.
[2] Kur’an, El-En’am, 6:162.
[3] Sunen Ibn Madže, hadis 4105; lanac prenosilaca je vjerodostojan.
[4] Kur’an, Saba, 34:19.
[5] Kur’an, El-En’am, 6:162.
[6] Bilježi En-Nesai u Es-Sunenul-kubra, hadis 10405. El-Albani ga ocjenjuje dobrim u Sahihut-tergib vet-terhib, hadis 661.
[7] Kur’an, El-En’am, 6:162–163.
